U Zenici održana promocija knjige prof. dr. Ajdina Huseinspahića “Od berlinske do dejtonske BiH”

Autor: B.B.

Trećeg septembra u Zenici održana je promocija knjige “Od berlinske do dejtonske BiH: pravno-politički status Bošnjaka” autora prof. dr. Ajdina Huseinspahića čiji je ovo prvijenac.


Promocija je održana u prostorijama BZK Preporod Zenica, promotori knjige bili su: dekanesa Pravnog fakulteta u Zenici prof. dr. Larisa Velić, dekan Islamskog pedagoškog fakulteta prof.dr. Muharem Adilović, profesor na Pravnom fakultetu u Zenici Sedad Dedić, dr. Amir Ismić. Moderator je bila dipl. pravnik Ajša Luković.

Pored predstavnika političko-društvenog života promociji je prisustvovao veliki broj građana.

Autor knjige, prof. dr. Ajdin Huseinspahić, univerzitetski nastavnik iz Zenice na Katedri za historiju države i prava i aktuelni predsjednik BZK “Preporod” Zenica govorio je za naš portal povodom promocije njegove knjige:

Bosna i Hercegovina je složena država u kojoj su se “odigrali” složeni procesi, koliko je značajno posvetiti pažnju knjizi koja upravo govori o historijskim procesima na području BiH sa akcentom na pravno-politički status Bošnjaka?

Lijepo ste primijetili da je BiH složena država, odnosno da ju je skoro uvijek karakterizirao specifičan oblik administrativno-teritorijalnog i političkog uređenja. Zato, ko to ima u vidu, za njega/nju današnje uređenje BiH neće predstavljati bilo kakvu novinu niti iznenađenje. To je posebno došlo do izražaja nakon Berlinskog kongresa na kojem su takozvane “velike zemlje”, uostalom kao i u ranijim periodima, odlučivale o političkoj sudbini takozvanih “manjih zemalja”. Nakon što je Austro-Ugarska dobila okupacioni mandat nad teritorijom Bosne i Hercegovine počeo je jedan, rekao bih, dugotrajni proces suočavanja autohtonog multikonfesionalnog bošnjačkog naroda sa vrlo kompleksnim procesima, kako na individualnom tako i na kolektivnom planu; kako od strane evropskih tako i susjednih velikodržavnih projekata. Smjena ili suživljavanje različitih svjetonazora, kulturnih krugova i civilizacijskih vrijednosti prelamali su se u BiH nakon 1878. godine. Paralelno s tim procesima susjedi su iskoristili priliku koju im je omogućio taj takozvani tranzicijski period, period od okupacije do aneksije, kako bi konačno ostvarili iredentističko-hegominističko-šovinistička stremljenja koja će kasnije dobiti i obrise fašizma kad je u pitanju odnos prema bošnjačkom narodu, odnosno državi BiH, kao corpus separatum unutar Austro-Ugarske. Od tada pa sve do danas traje proces rastakanja bošnjačke nacije i preimenovanja bošnjačkih nemuslimana u Srbe ili Hrvate. Taj koncept, danas poznat kao etnički model je protupravni, protuprirodni i nametnuti koncept u ovoj zemlji. Zašto? Vrlo jednostavno, zbog toga što bi prerastanje bošnjačkog naroda u bošnjačku naciju za Srbiju i Hrvatsku predstavljao kraj viševjekovnog sanjanja o uništenju bosanske države i podjele njenog teritorija. Da do toga ne bi došlo, vrlo vješto, ali i prilično nasilno velikodržavni projekti iz susjedstva su vjekovima radili na rastakanju Bošnjaka i njihovom svođenju na kulturno-vjersku grupu, odnosno na narod ili u najboljem slučaju na nacionalnu manjinu. Kad su to Bošnjaci prepoznali, a prilično dugo im je trebalo, onda je takozvani diplomatski stol i sila argumenata zamijenjena argumentom sile, brutalnim zločinima, nasiljem, kulturocidom, elitocidom, ekonomicidom, pa sve do genocida nad Bošnjacima muslimanima. Upravo zbog svega navedenog kao i drugih činjenica za koje nemamo vremena da ih potanko obrazlažemo knjiga je bila jedini moj način da odgovorim na sve češće stigmatizovanje Bošnjaka muslimana, njihovo izjednačavanje sa okupatorom, agresorom i domaćim izdajnicima kako tokom četrdesetih tako i devedesetih godina. Onima koji ovo pokušavaju nastojao sam kazati: „Ne, mi Bošnjaci nikada nismo imali politički program istrebljenja drugih i drugačijih niti smo bilo kada stremili ka oduzimanju tuđih teritorija, niti nam je bilo kada smetao niti će smetati komšija ma koje vjere ili nevjere bio i ma kako se izjašnjavao. Mi smo jednostavno plemeniti Bošnjani ma šta vi mislili, pisali, propagirali i konstruisali.“


Koliko se promijenio pravno-politički status Bošnjaka u odnosu na ranija državna uređenja?

Analizirajući period od blizu 150 godina historija BiH i Bošnjaka s pravom mogu konstatovati da se pravno-politički status Bošnjaka uveliko promijenio, i to u našu korist. Naravno, cijena je izuzetno skupo plaćena, nemjerljivo skupo plaćena. Gledajte, mi smo bili narod odvajkada i to nikada i nikome nije bilo sporno, čak i fašistima, iredentistima i zločincima. Međutim, ono što je postalo sporno je naše opredjeljenje, opredjeljenje da želimo voditi svoju zemlju, da se želimo boriti za bolji život u našoj zemlji, da želimo školovati našu djecu onako kako mi smatramo da to treba činiti, da želimo upravljati vlastitim prirodnim, odnosno ekonomskim resursima. Vidite, kad se opredjelite da svoju sudbinu, u pravno-političkom smislu kazano, uzmete u svoje ruke onda ste vi prerasli jedan narod i postali nacija. To nam susjedi, odnosno kreatori i predvodnici njihovih političkih procesa, nikada nisu oprostili niti će, a dokaz tome su: Srebrenica, Prijedor, Tomašica, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Ahmići, Heliodrom…kao uostalom i njihov današnji odnos prema ovoj zemlji prema kojoj se ponašaju kao prema svojoj regiji. Da bi to mogli oni kontinuirano moraju podrgrijavati atmosferu o takozvanoj ugroženosti i političkoj marginalizaciji Hrvata i kontinuiranoj opasnosti koja postoji po Srbe, a sve preko domaćih političkih setelita u službi tih i takvih politika. Danas, više nego li ranije Bošnjaci se pitaju za svoju sudbinu, ali i za sudbinu ove zemlje, koliko-toliko ali se Bošnjaci ipak pitaju. Iako nam često izgleda da se ne snalazimo baš najbolje u političkim datostima mi ipak moramo biti svjesni da smo tokom cijelog 20. vijeka bili meta, da je naša ekonomska klasa od 1918-1929 naprosto uništena, pazite uništena do kraja, od tada pa sve do devedestih nije postojao više ekonomski magnat među Bošnjacima muslimanima, da bi krajem 20. vijeka bili demografski uništeni poput Jevreja, doživjeli genocid. Mislili su da ćemo nestati, ali ja sam ubijeđen da su nas na taj način samo politički restartovali; postali smo jači i kvalitetniji u političkom smislu nego li što smo to bili.


Svjedoci smo da školski udžbenici iz historije nedovoljno obrađuju kompleksne historijske procese kroz koje je prošla Bosna i Hercegovina i sa njom bošnjački narod, u kojoj mjeri Vaša knjiga nudi odgovore na pitanja koja ne možemo pronaći u standardnim udžbenicima?

Ova knjiga je pisana za širu čitalačku publiku. Nastojao sam je prilagoditi svim uzrastima od osnovaca do akademskih građana. Koliko sam uspio ili nisam u tome, sudit će javnost. Ono što želim potcrtati ovom prilikom je sljedeće. Historija je društveno-humanistička nauka i kao takva ne podrazumijeva nikakve inovacije niti epohalna otkrića poput onih u prirodnim i tehničkim naukama. Međutim, historija je izazovna upravo zbog toga što traži od autora da zauzme stav i da ga argumentuje. Zauzeti stav nije lahko i za sobom povlači društvenu osudu na koju morate biti spremni. Dopustite da vam otkrijem jednu činjenicu. Na akademskoj sceni su aktuelna pitanja položaja Bošnjaka muslimana u Drugom svjetskom ratu. Mnoge moje kolege daju sebi za pravo da postave hipotezu i onda modeliraju pravno-politički status Bošnjaka, kao da je plastelin. Čas ih okarakterišu kao antifašiste, čas kao Pavelićeve fašiste i crnokošuljaše, čas Rezolucije Bošnjaka muslimana smatraju izrazom otpora fašizmu da bi ih potom, pazite isti autori, svrstali u neke fašističke pamflete, čas se Handžar divizija smatra izrazom otpora, a potom opet svrstava u red kolaboracionističkih snaga. Zamislite kako to utiče na našeg čovjeka koji to čita, koji nije historičar pa da sve to istražuje, prosto je zbunjen. Neki dan mi prilazi čovjek i pita: „Da li je Busuladžić bio fašista?“ Kratko i jasno sam odgovorio da nije, a onda mu to i objasnio. Zato sam knjigu napisao sa vrlo jasnom tezom bez dvoumljenja i laviranja, koje mnogi često sakrivaju iza oblande naučno-istraživačkog pristupa. Možda bih i ja to činio da ne pripadam narodu koji takve pristupe svakih 50 godina krvavo plati, izuzetno krvavo.

Da li smatrate da se postojeće stanje može izmijeniti i na koji način?


Svako stanje pa i aktuelno može biti izmijenjeno, samo je pitanje u kojem pravcu. Smatram da Bošnjaci moraju otvoriti „četvere oči“ i dobro paziti, jer pod plaštom izmjene stanja serviraju nam se dekadentni pravno-politički procesi. To je ono što smatram opasnim. Svako društvo pa i bošnjačko karakteriše dobro i loše, poštenje i nepoštenje, ali iznad svega toga je opći interes, Bošnjak kao politički faktor i njegova pozicija u BiH nakon devedesetih koja je samo 35 godina unazad bila misaona imenica. Dopustite da vam i to predstavim kroz jedan primjer. Svjedoci smo odlaska mladih, starih, pojedinica i čitavih porodica iz zemlje, iz države BiH. To se dočekuje na nož i od toga se prave tako senzacionalističko-bombastične vijesti. To je taj autodestruktivizam. Pa zamislite da su granice ove zemlje zatvorene kao što su bile zatvorene granice Jugoslavije, zemlje u koju se kune još uvijek priličan broj Bošnjaka, zamislite da smo nakon agresije mogli provesti agrarnu reformu, kolonizaciju i nacionalizaciju, protjerati okupatore, agresore, izdajnike, da smo mogli strijeljati kao što je strijeljao režim nakon 1945? Znam, teško je zamisliti. Mi smo nakon 1990. dobili demokratski sistem u kojem može misliti ko šta želi, može biti šta želi, može voditi ovu zemlju kamo misli da je najbolje, a tu cijenu smo platili genocidom? Granice su otvorene i mladi mogu ići kamo ih volja. I sada mi neko želi reći da je to loše. Naravno, oni koji ovo vješto serviraju vrbujući naivne Bošnjake na tu priču samo čekaju momenat da završe svoje planove.


Bošnjaci su narod koji je imao burnih 150 godina svoje historije, u kojoj mjeri izučavanje vlastite historije i kulture može doprinijeti budućem pravno-političkom statusu Bošnjaka?

Poznavanje vlastite datosti, postojanosti i pravno-političke egzistentnosti je preduslov bavljenja, iole ozbiljnijeg bavljenja pravno-političkim procesima u našoj BiH. Nažalost, Bošnjaci ovo moraju shvatiti. Bez temeljnih predznanja ili kvalitetnih savjetnika ulazak bilo kojeg Bošnjaka u bilo koji organ vlasti u ovoj zemlji je vrlo koban. Mi moramo odgajati i školovati mlade naraštaje koji će prije svega biti čestiti i pošteni, pa zatim vrhunski obrazovani da bi ovu zemlju gradili što brže i da bi bila što prosperitetnija. U političke procese ne bi smjeli ulaziti uskogrudni političari koji se plaše Bošnjaka zato što je elokventniji, snalažljiviji, pametniji. S druge strane, oni koji su obrazovani, a prije svega odgojeni moraju biti glasniji, moraju ući u političke procese i povesti ih jer politika nije stjecište zla, ona je plemenit poziv ukoliko se njome budu bavili plemeniti ljudi.

Ukoliko se Bošnjaci ne budu obrazovali na polju historije te ostavljali njeno izučavanje samo na formalnostima, postoji li mogućnost da se ponovo ugrozi status Bošnjaka u Bosni i Hercegovini ili drugim mjestima gdje žive i ponovi genocid?

Odgovorno tvrdim da postoji, ta opasnost je nad našim glavama vijekovima. Nemamo pravo na to zbog generacija koje dolaze. Svako dijete mora znati za Srebrenicu, za genocid, za Tomašicu, majku Havu Tatarević i slično. Pazite koliko je prethodni sistem na tome radio: poema našeg Skendera Kulenovića o Stojanci majci Knježopoljci je bila obavezno štivo. Nažalost, mnoge stvari je taj sistem fingirao i prikrivao, pa se zato desio genocid i krvava disolucija Jugoslavije. Mi to ne smijemo dopustiti. Naše najvažnije oružje je pisana riječ, obrazovanje, nacionalni ponos, tolerancija i nadasve kvalitetan odgoj, jer Bošnjak ne umije da mrzi i ako je i protiv koga radio u historiji radio je protiv sebe.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *